Moji maleni pomagači i ja ispričali smo priču koju sam napisala po motivima legende o tuzlanskoj kozi. Glumili smo, prepirali se, spavali, hrkali u snu, nadmudrivali, pitali... Tekst priče koju smo dramatizirali glasi ovako:
- Što je dosadna ova kiša, gunđala je djevojčica.
Lice je sasvim primakla prozoru tako da se vrh njenog nosića priljubio uz
staklo.
Baka nije odgovorila ništa, samo je bacila
jedan značajan pogled preko naočala i nastavila plesti šal. Na podu se igrao njen
mlađi brat. Slagao je kulu od karata.
- Vidi, povikao je ponosno. Složio sam čak pet
redova.
- Ih, i to mi je neka umjetnost, dobacila mu
je ona.
- Da znaš da jeste. Ti to ne možeš!
- Pokazat ću ti šta ja mogu, rekla je
djevojčica. Tren kasnije puhnula je iz sve snage i karte su se razletjele po
cijeloj sobi kao neke šarene ptice.
- Ti si, ti si...ti si jedna koza, skoro je
zaplakao dječak.
Kada bi vas samo čula kraljica koza, bila bi
strašno razočarana, oglasila se baka i ljutito povukla naočale preko nosa.
Spustila je pletivo i zagledala se u svoje unuke da su se oboje postidjeli.
-Ako se utišate i
sjednete pored mene ispričat ću vam priču o kraljici svih koza, tako lijepoj i
slavnoj da joj se cijeli jedan grad klanjao.
Djeca su prišla
bliže, sjela na pod do bakinih nogu i s nestrpljenjem iščekivala priču.
Bio jednom jedan
grad, počela je priču baka. Sagradili su ga dobri ljudi ispod jedne planine. Kroz
grad je tekla rijeka. Ljeti su se svi stanovnici grada kupali na njoj ili
pecali ribe. Grad je bio poznat na daleko jer su u samom njegovom srcu, ljudi
od davnina kopali bijele, sitne dragulje. Dolazili su trgovci iz daleka kako bi
nabavili bijela zrnca i odnijeli ih u daleke zemlje.
Svi su kraljevi
htjeli biti gospodari toga grada. Kako i ne bi kada se u njemu krilo toliko
bogatstvo.
Jednom je grad
dospio u posjed jednog velikog carstva. Car je posalo svoje službenike u lijepi
grad. Danima su službenici zapisivali, mjerili, vagali, crtali. Stanovnici
grada, sve odreda dobri ljudi, čudom su se čudili njihovim velikim papirima i
instrumentima. Oko grada je rasla gusta,
lijepa šuma. U njenoj debeloj hladovini, ljudi su tražili zaštitu za vrijeme
ljetnje žege. Pošto su morali zapisati i izmjeriti sve što je pripadalo gradu a
samim tim i caru, službenici su se zaputili u obližnju šumu. Bilo je ljeto.
Sunce je peklo kao neki veliki žuti kuhar koji se riješio ispeći brdo
palačinaka za divove.
-Palačinci, njam,
njam, prekinuo je baku dječak.
-Tiše, pusti je neka
ispriča priču. Ti i tvoj slonovski apetit, ućutkala ga je sestra.
Dakle, došli su u šumu,
nastavila je pričati baka, i sjeli u duboku hladovinu. Jedan od službenika bio
je veoma umoran. A kako i ne bi, kada je danima pisao i računao tako da su mu
sve brojke letjele ispred očiju.
Zaspao
on u sjeni velikog hrasta a njegovim se papirima prišunjala koza iz stada koje
je paslo na obližnjem brdu. Kozi su se sve te šare na papiru učinile tako
ukusnim da je jedan za drugim prožvakala sve papire koje je službenik tako
marljivo zapisivao.
Kada se nesretnik probudio, dočekao ga je
stravičan prizor. Sav je njegov posao nestao u tih malo časova koje je proveo
odmarajući se.
Naljutio se strašno carski službenik.
-Tako mi brade i papira i cara i svih brojeva
ovoga svijeta, zapamtit će mene sve koze ovoga grada, ne zvao se ja Refedinarardo
Freudenrlich.
Ljutiti su službenici otputovali odmah
sljedećega jutra. Referinarardu su sve munje sijevale iz očiju dok se penjao u
carsku kočiju. „Zapamtit ćete vi mene“, govorio je njegov olujni pogled, tako
su barem pričali ljudi.
Uskoro u grad stiže carev proglas. Čitali
su ga javno, na trgu, kako se to i priliči kada car nešto naređuje.
„U ovom lijepom gradu mogu se naći
životinje koje nanose štetu i predstavljaju opasnost za cijelu carevinu a
odazivaju se na ime koza. Svjedoci su potvrdili da one, ne samo da brste lišće
i mladice carskih šuma, nego i vrijeđaju predstavnike vlasti što, mi, car,
nikao ne smijemo dozvoliti. Zato se sve koze imaju ubiti. Njihovo ime
zabranjeno je izgovarati na javnim mjestima, u školama, pisati ili crtati. Od
danas koze više ne postoje“.
Ljudi lijepog grada čudom su se čudili
ovakvome proglasu.
Ali, šta se tu moglo! Car je car, proglas je
proglas. Kad car nešto kaže ima da se sluša.
Kada je pastir, čije su koze pasle na onom
proplanku, čuo za naredbu velikog cara, zaboljelo ga srce od te nepravde.
Otišao je do svojih koza, sjeo na travu a ona koza koja se počastila carskim
papirima stade ispred njega i zagleda se u pastira svojim pametnim očima.
Sažali se pastir nad njom i reče u sebi.
-Neka je i car svih careva ja ću tebe ostaviti
u životu.
Koza je ozbiljno kimnula glavom, kao čovjek
koji se slaže s nekim pametnim prijedlogom.
Odvede pastir kozu svome prijatelju koji je
živio u predgrađu. Napraviše kozi malenu kolibu u dvorištu iza kuće. Uskoro se
počelo šuškati gradom kako „taj i taj“ u „tom i tom „ sokaku čuva kozu koja je
caru pomrsila račune. Počeli su dolaziti krišom i donositi kozi razne
poslastice a ona je darove primala važno kao kakva kraljica. Nisu znali kakve
joj se sve mudre misli gnijezde u glavi. Jedno su svi znali, o tome se nije
trebalo ni govoriti. Bili su ponosni na svoj lijepi grad.
U grad je, jednom, došao neki svjetski putnik.
Šetao je ulicama sve dok nije nabasao na onu u čijem je dvorištu živjela
gradska koza. Sjeo on i čudio se čudom kako ljudi dolaze i donose darove kozi.
Svašta ima na ovome svijetu, pomislio je u sebi i zabilježio u svoj dnevnik:
Ovih sam dana dospio u jedan lijepi grad i
našao njegove stanovnike kako se hrane i hvale jednom kozom.
Tu baka zastade s pričom. Djeca su je gledala
očekujući kraj ali baka samo uze svoje pletivo u ruke i nastavi plesti šareni
šal, kao da ni o čemu drugom nije ni razmišljala.
-Šta se desilo s kozom bako, pitao je dječak?
-Šta je uradio car i koji je to grad, pitala
je djevojčica?
Cijela Tuzla jednu kozu muzla, pa se hvali da
se mlijekom hrani, napola pjevajući završi priču baka.
Čekaj, bako, taj grad o kom si nam pričala,
to je naša Tuzla, kao da je riješila
neku veliku zagonetku povika djevojčica.
A bijeli, sitni dragulji su zrnca soli.
-Rijeka je Jala, samo što se ljudi već odavno
ne kupaju u njoj, dodao je dječak.
Da, nekako je sjetno dodala baka. Smjenju se
carevi i šalju razne službenike i proglase u naš lijepi grad. Ali, ljudi koji
žive u njemu uvijek nađu načina da sačuvaju ono što u njemu vrijedi i što nikako
ne bi trebalo biti zaboravljeno.
-Meni, bako, nije jasno kako su uspjeli
sačuvati tajnu. Car ih je mogao strašno kazniti, pitala je djevojčica?
-Tako što su vjerovali jedni drugima, nisu se
svađali i prepirali, nego su zajedno radili sve što je bilo dobro za njihov
grad.
Djevojčica je zamišljeno sjela kraj brata na
pod. Počela je skupljati karte. Hajde da sagradimo naš grad, predložila je. Ja
ću zidati jedan dio, pa onda drugi ti...
Brat je oduševljeno prihvatio igru. Kiša je i
dalje kvasila prozore. Baka je plela svoj šal i samo ponekad, bacala nasmijan
pogled na unuke zadubljene u igru.
Jagoda Iličić
Nakon pričanja priče slijedio je rad u radionicama.
Najmlađi su gradili kućice za kozu od lego kocki.
Oni malo veći učili su kako se može nacrtati koza u nekoliko jednostavnih poteza.
Najstariji su slagali slagalice, natjecali se u gradnji kula od karata.
Na kraju smo svi zajedno pjevali i napisali poruku zašto volimo svoj grad.
"Volim moj grad jer u njemu živi moja tetka"
Naši najmlađi članovi i njihove mame
Kako nacrtati kozu? Nije teško.
Vidi teta Knjigolina!!
Carski je službenik zaspao i zahrkao da se tresla cijela šuma!
Car se naljutio i poslao proglas! Ali, nisu ga poslušali!
