Top lista najčitanijih knjiga za djecu u BiH

• Imate previše teksta.Takve knjige se ne prodaju. Nama se ne isplati ulagati u njih. Takva je situacija u državi.
  Dok to govori, obrće u rukama moje dvije knjige. Jedna, (ona što ima previše teksta), osvojila je nagradu Mali princ kao najbolja knjiga za djecu i mlade u četiri države. Druga je osvojila nagradu Društva pisaca. 
• Na tržištu vam te nagrade ništa ne vrijede. - objašnjava izdavačku politiku svoje kuće njezin direktor, sliježući ramenima kao nad tijelom pokojnika.
  Poželjela sam skočiti kao mačka i istrgnuti moje knjige ih iz tih trgovačkih dlanova. Samo me pristojnost natjerala da ne zajaučem kao majka koja podvodi vlastiti porod jer, upravo se to događalo u tom poslovnom razgovoru. Vratila sam se kući smrznuta na sve načine koje ta riječ može objasniti. Kao da to nije bilo dovoljno, u mene su se s fb zida zaletjele top liste najčitanijih pisaca u susjednim državama. Pitanje se nametalo samo:
  Kakve knjige čitaju djeca u BiH? Kako izgledaju romani za djecu u kojima nema puno teksta? Čitaju li djeca išta? Je li im to potrebno? Koje pisce vole? One koji imaju dovoljno vremena, sredstava i dobre volje da dopru do njih, svide se učiteljicama, tetkama, očevima...ili lektiru ili stare knjige iz zbirki njihovih roditelja, knjige kupljene u kompletima, na otplatu,
  u nekim drugim vremenima.
  

U našoj zemlji, (koliko ja znam), ne postoji nikakva strategija koja bi se bavila knjigama i svime što dobru knjigu prati u nekom ozbiljnom smislu. Pojedinačni pokušaji entuzijasta koji žele nešto promijeniti barem u školskim programima na samom početku doživljavaju epske nalete nacionalno presvjesnih koji imena književnika izjednačavaju s vlastitim identitetom i pitanjem njegovog opstanka.

 Da se razumijemo, književnost jeste dragocjen dio identiteta ali, identitet svakog čovjeka trebao bi uključiti i globalnu dimenziju, ono što se zove svi smo ljudi na Zemlji, vrsta koja u svijest potomstva treba usaditi osjećaj za univerzalne vrijednosti.

Kako je moguće sanjati svijet bez predrasuda a zanemariti moć kvalitetne književnosti za djecu?

Vraćam se na početak priče. Pokušala sam ugovoriti drugo izdanje mojih nagrađenih knjiga (Uspavanka za knjigosaura i Školske bajke) kod “ozbiljnih izdavača”. Želim se posvetiti novoj knjizi. Spomenute knjige objavila sam sama. Nisam ni tražila pomoć “velikih”. Na taj korak sam se odvažila tek nakon toga što su obje knjige osvojile prestižne nagrade i tako se izborile za vlastiti kredibilitet. Sada im treba vjetar u jedrima koji će ih raznijeti dalje.

Ali, kako reče lik s početka ove priče, te nagrade im na tržištu ne garantiraju nikakvu vrijednost. I tako su se našle u društvu svih onih knjiga koje su pokopane zajedno sa svojim nagradama na groblju nečitanja.

U našoj zemlji ne postoji neki mehanizam koji bi barem “provjereno dobre “knjige distribuirao po knjižnicama, bibliotekama, knjižarama, školama. 

A ima ih i to višestruko nagrađivanih, zanimljivih, suvremenih...i njihova sudbina je, isključivo, u rukama njihovih autora.

Popis lektira godinama nije osvježen. U  školama vrijeme stoji, barem što se knjiga tiče. Plave fuze Zejćira Hasića (nagrada Društva pisaca), Tamo iza Adnadina Jašarevića (nagrada Mali princ), Cipela na kraju svijeta Dejana Aleksića, Leto kada sam naučila da letim Jasminke Petrović (nagrada Mali princ) i mnoge druge knjige koje su nagrađene značajnim nagradama, nisu dobile ozbiljnu priliku čitanja u našim krajevima.

Na koji način gradske biblioteke/ knjižnice obogaćuju svoj fond pitanje je od milijun dolara. Kako biraju knjige koje će se naći na njihovim policama?

Kako se moglo dogoditi da Rozine najgore godine dobiju počasno mjesto a da tamo nema Kronika iz Narnie, Beskrajne pričE, Šarlotine mreže,...mogla bih nabrajati u nedogled.

Ako za dječje stomake biramo provjerene namirnice zašto isti princip ne slijedimo kada su u pitanju njihove glave. Kakvim to tekstovima hranimo njihov um?

Ukoliko bi se neki i upustili u avanturu stvaranja top liste najčitanijih, morali bi imati na umu kako je mnogo onih koji imaju dobar rukopis ali ne i sredstva da ga objave a previše onih kod kojih je obrnuto. I svi plivaju u kaotičnom moru bez strukture, pravila i kriterija.

Možda sam i ovaj tekst, nekako, mogla skratiti, nacrtati nešto, poslušati iskusnije, starije, profitabilnije, promućurnije... Ili, jednostavno napisati u statusu:

Najkraća top lista na svijetu - Najčitaniji domaći pisci za djecu u našoj zemlji.

Za one koji ne čitaju do kraja, dodala bih video s otvaranja Olimpijade u Londonu. Likovi iz knjiga za djecu koje su napisali njihovi autori dio su nacionalnog ponosa. Ali, mi valjda znamo bolje. U svijetu profita i poremećenih vrijednosti, pisanje i čitanje knjiga spada u domen ludosti koju treba liječiti.