- Imate previše teksta.Takve knjige se ne prodaju. Nama se ne isplati ulagati u njih. Takva je situacija u državi.Dok to govori, obrće u rukama moje dvije knjige. Jedna, (ona što ima previše teksta), osvojila je nagradu Mali princ kao najbolja knjiga za djecu i mlade u četiri države. Druga je osvojila nagradu Društva pisaca.
- Na tržištu vam te nagrade ništa ne vrijede. - objašnjava izdavačku politiku svoje kuće njezin direktor, sliježući ramenima kao nad tijelom pokojnika.Poželjela sam skočiti kao mačka i istrgnuti moje knjige ih iz tih trgovačkih dlanova. Samo me pristojnost natjerala da ne zajaučem kao majka koja podvodi vlastiti porod jer, upravo se to događalo u tom poslovnom razgovoru. Vratila sam se kući smrznuta na sve načine koje ta riječ može objasniti. Kao da to nije bilo dovoljno, u mene su se s fb zida zaletjele top liste najčitanijih pisaca u susjednim državama. Pitanje se nametalo samo:Kakve knjige čitaju djeca u BiH? Kako izgledaju romani za djecu u kojima nema puno teksta? Čitaju li djeca išta? Je li im to potrebno? Koje pisce vole? One koji imaju dovoljno vremena, sredstava i dobre volje da dopru do njih, svide se učiteljicama, tetkama, očevima...ili lektiru ili stare knjige iz zbirki njihovih roditelja, knjige kupljene u kompletima, na otplatu,u nekim drugim vremenima.
U našoj zemlji, (koliko
ja znam), ne postoji nikakva strategija koja bi se bavila knjigama i
svime što dobru knjigu prati u nekom ozbiljnom smislu. Pojedinačni
pokušaji entuzijasta koji žele nešto promijeniti barem u školskim
programima na samom početku doživljavaju epske nalete nacionalno
presvjesnih koji imena književnika izjednačavaju s vlastitim identitetom i pitanjem njegovog opstanka.
Da se razumijemo, književnost jeste dragocjen dio identiteta ali,
identitet svakog čovjeka trebao bi uključiti i globalnu dimenziju,
ono što se zove svi smo ljudi na Zemlji, vrsta koja u svijest
potomstva treba usaditi osjećaj za univerzalne vrijednosti.
Kako je moguće sanjati
svijet bez predrasuda a zanemariti moć kvalitetne književnosti za
djecu?
Vraćam se na početak
priče. Pokušala sam ugovoriti drugo izdanje mojih nagrađenih
knjiga (Uspavanka za knjigosaura i Školske bajke) kod “ozbiljnih
izdavača”. Želim se posvetiti novoj knjizi. Spomenute knjige objavila
sam sama. Nisam ni tražila pomoć “velikih”. Na taj korak sam se
odvažila tek nakon toga što su obje knjige osvojile prestižne
nagrade i tako se izborile za vlastiti kredibilitet. Sada im treba
vjetar u jedrima koji će ih raznijeti dalje.
Ali, kako reče lik s
početka ove priče, te nagrade im na tržištu ne garantiraju
nikakvu vrijednost. I tako su se našle u društvu svih onih knjiga
koje su pokopane zajedno sa svojim nagradama na groblju nečitanja.
U našoj zemlji ne postoji
neki mehanizam koji bi barem “provjereno dobre “knjige
distribuirao po knjižnicama, bibliotekama, knjižarama, školama.
A ima ih i to višestruko
nagrađivanih, zanimljivih, suvremenih...i njihova sudbina je,
isključivo, u rukama njihovih autora.
Popis lektira godinama
nije osvježen. U školama vrijeme stoji, barem što se knjiga
tiče. Plave fuze Zejćira Hasića (nagrada Društva pisaca),
Tamo iza Adnadina Jašarevića (nagrada Mali princ), Cipela
na kraju svijeta Dejana Aleksića, Leto kada sam naučila da letim Jasminke
Petrović (nagrada Mali princ) i mnoge druge knjige koje su nagrađene značajnim nagradama, nisu dobile ozbiljnu
priliku čitanja u našim krajevima.
Na koji način gradske
biblioteke/ knjižnice obogaćuju svoj fond pitanje je od milijun dolara. Kako biraju knjige koje će se naći na njihovim policama?
Kako se moglo dogoditi da
Rozine najgore godine dobiju počasno mjesto a da tamo nema Kronika iz Narnie,
Beskrajne pričE, Šarlotine mreže,...mogla bih nabrajati u nedogled.
Ako za dječje stomake
biramo provjerene namirnice zašto isti princip ne slijedimo kada su
u pitanju njihove glave. Kakvim to tekstovima hranimo njihov um?
Ukoliko bi se neki i upustili u avanturu stvaranja top liste najčitanijih, morali bi imati na umu kako je mnogo onih koji imaju dobar rukopis ali ne i sredstva da ga objave
a previše onih kod kojih je obrnuto. I svi plivaju u kaotičnom moru
bez strukture, pravila i kriterija.
Možda sam i ovaj tekst,
nekako, mogla skratiti, nacrtati nešto, poslušati iskusnije,
starije, profitabilnije, promućurnije... Ili, jednostavno napisati u
statusu:
Najkraća top lista na
svijetu - Najčitaniji domaći pisci za djecu u našoj zemlji.
Za one koji ne čitaju do
kraja, dodala bih video s otvaranja Olimpijade u Londonu. Likovi iz
knjiga za djecu koje su napisali njihovi autori dio su nacionalnog
ponosa. Ali, mi valjda znamo bolje. U svijetu profita i poremećenih
vrijednosti, pisanje i čitanje knjiga spada u domen ludosti koju
treba liječiti.
